UDBINA - DHM - Propovijed nadbiskupa Nikole Eterovića PDF Ispis E-mail
Autor CHM   

(Udbina, 31. kolovoza 2013.) - Biblijska čitanja: (Br 21, 4-9; Ps 77; Iv 3, 13-17)
Propovijed nadbiskupa Nikole Eterovića, Cibalskoga naslovnoga nadbiskupa, Glavnoga tajnika Biskupske sinode.
“I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni” (Iv 3, 14-15).
Peuzvišeni oci biskupi, dragi svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre, Okupili smo se danas oko crkve Hrvatskih mučenika u Udbini, kako bi zahvalili Gospodinu za dar života, osobnoga i narodnoga, kojim nas je u svojoj vječnoj ljubavi obdario, dar koji uskrsli Gospodinu udjeljuje i svim vjernim mrtvima, posebno mučenicima. Samo Isus Krist ima riječi života vječnoga. Samo nas On vodi milošću Duha Svetoga k Bogu Ocu, izvoru svega što postoji. Ono što vrijedi za svakoga pojedinačno primjenjuje se također i na zajednicu vjernika koja je neophodna za vjerski života svakoga kršćanina. Odnos osobe i zajednice je u naravi čovjeka kojega je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Svaka se osoba razvija u odnosu prema drugome, prema roditeljima, rodbini, prijateljima, ljudima koje susreće na svom životnome putu. Mi smo svi zbroj razmjene odnosa, rezultat međusobnoga obogaćivanja, davanja i primanja. Zato se kao vjernici osjećamo članovima zajednice Katoličke Crkve u obitelji, u župi, u biskupiji, u naciji. Ta nas realnost obogaćuje ali i od nas zahtjeva rad i nastojanje za opće dobro. Za kršćane to podrazumijeva u prvom redu molitvu za bližnjega i za narodnu zajednicu kojoj pripadamo.

 U zahvali Gospodinu za današnje molitveno okupljanje te na temelju biblijskih čitanja, htio bih se zadržati kratko na četiri čimbenika: okvir našega okupljanja; spasonosno značenje križa; mučeništvo kroz povijest hrvatskih krajeva; poziv danas na mučeništvo.
Okvir našega molitvenoga zajedništva obilježava znak križa. Ove se godine slavi 1700. obljetnica Milanskoga edikta kojim je car Konstantin 313. godine osigurao vjersku slobodu i kršćanima koje su do tada rimske vlasti progonile. Prije te važne odluke car Konstantin je vidio križ s napisanim riječima: “u ovom ćeš znaku pobijediti”. U Isusovu križu, znaku poniženja i smrti, Konstantin je milošću Božjom otkrio simbol pobjede i života, preobrazbe koja je nastala Gospodinovim uskrsnućem. Za nas Hrvate važno je spomenuti i 520. obljetnicu Krbavske bitke kada su upravo na ovom mjestu izginuli brojni pripadnici našega naroda. Bilo je to tragično razdoblje naše povijesti kada su vojnici i stanovnici ovih pitomih krajeva bili prisiljeni oružjem štitili svoje domove i zaustavljati prodor otomanskoga carstva. Krbavska bitka nas povezuje i s drugim borbama, porazima i pobjedama u koje su ugrađeni brojni ljudski životi ne samo Hrvata nego i drugih naroda.

Značenje križa. Isus udjeljuje dar života putem križa. Sveti Otac Franjo često naglašava važnost križa za kršćanina. Bez križa naime nema istinskoga kršćanstva, jer bez križa nema ni Isusa Krista. Čuli smo u Evanđelju Isusovo proroštvo kako će biti uzdignut kao Sin Čovječji, to jest raspet na križ i na taj način spasiti svijet (usp. Iv 12, 32). Već je po Božjoj riječi Mojsije u pustinji bio podigao mjedenu zmiju, simbol križa. Svi oni koju su vjerom u nju pogledali, bili bi spašeni od ujeda otrovnih zmija (usp. Br 21, 8-9). Isus Krist je pozvao svoje prijatelje da uzmu križ i da ga slijede (usp. Mt 16, 24). Oni koji su prigrli Kristov križ i koji ga slijede na životnome putu jesu njegovi svjedoci. Svjedok na grčom znači martyr, mučenik. To znači da je svaki kršćanin pozvan biti svjedok, mučenik. Na poseban način mučenici su vjernici koji su posvjedočili vjeru svojim kršćanskim životom, koji su prolili krv ostavši vjerni Isusu i njegovoj Crkvi. Oni su povjerovali Božjoj ljubavi. Doista, “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenoga da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16). Milosrdni Bog ne želi suditi svijet “nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3, 17) i po njegovu križu. Križ postaje dakle znak neiscrpne Božje ljubavi, Božjega milosrđa prema svim ljudima te jedini put spasenja.

Mučeništvo u hrvatskim krajevima. Širenje kršćanstva u ovime krajevima bio je u znaku križa i mučeništva. Pokrštavanjem Hrvati su postali djeca Božja, djelatni članovi Crkve, te su rado slijedili Krista raspetoga. Oni su prihvatili kao svoje mučenike prvih kršćanskih stoljeća. Dovoljno je sjetiti se zaštitnika naših biskupija i katedrala: sv. Dujma, sv. Vlaha, sv. Anastazije, sv. Kvirina, sv. Vida, sv. Stjepana Pape, itd. Ti su svjedoci postojano poticali i naše pretke na vjernost Isusu Kristu sve do smrti. Prvi hrvatski kanonizirani svetac je mučenik, sv. Nikola Tavelić, ubijen u Jeruzalemu, skupa s nekolicinom subraće franjevaca, u vrijeme sukoba kršćana i muslimana. Sveti Marko Križevčanin svjedok je vjernosti Kristu do kraja u doba sukoba s protestantima. Naša novija povijest također poznaje mučenike čije je herojsko svjedočanstvo Crkva službeno priznala. U prvom redu to je blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup. Njemu će se uskoro pridružiti i vlč. Miroslav Bulešić, svećenik Porečke i Pulske biskupije. Osim tih službeno proglašenih blaženika, vjerojatno ima mnogo drugih koji bi zadovoljili stroge crkvene kriterije ali su iz raznih razloga ostali skriveni ljudima. Ipak, Bogu je svaka žrtva poznata, on jedini pravedni znat će nagraditi svakoga koji mu je ostao vjeran do konca.
Tijekom povijesti, posebno u prvim kršćanskim vremenima, kao na primjer u rimskim katakombama, vjernici su se pokapali oko grobova mučenika, želeći i u smrti biti blizu onih koji su podnijeli mučeničku smrt iz ljubavi prema Kristu, ljubeći i svoje neprijatelje i moleći za njihovo obraćanje. Kasnije se ustalio običaj pokapanja oko crkava. U svakom oltaru u crkvi su pohranjene relikvije svetaca, često mučenika. Pohvalno je da se razmišlja o sličnom prijedlogu i oko crkve hrvatskih mučenika u Udbini. U zajedništvu svetaca i pokojni su povezani među sobom i s nama, posebno u molitvi to jest u milosti uskrsloga Gospodina. Dolično je da to zajedništvo bude vidljivo na svetim mjestima, na grobljima te oko naših kršćanskih svetišta.
Blaženi Papa Ivan Pavao II. puno se zauzimao za očuvanje sjećanja na mučenike, posebno XX. stoljeća. Tijekom Velikoga jubileja 2000., kod Koloseja u Rimu je predsjedao ekumensku svečanost sjećanja na kršćanske mučenike, dakle i na mučenike drugih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica. On je poticao i biskupe pojedinih država, posebno onih koje su se oslobodile komunističkoga režima, da popišu imena svojih mučenika te da oni koji su umrli zbog mržnje na vjeru budu i službeno proglašeni blaženima, prema crkvenim propisima. Taj poziv je još uvijek aktualan i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Bogu hvala da je na tom polju dosta učinjeno, ali zadaća je još uvijek velika i zahtjevna, posebno u odnosu na popis laika žrtava totalitarnih sistema, kako bi se i među njima pronašli kandidati za proces proglašenja blaženima.

Aktualnost mučeništva. Papa Franjo je nedavno govorio o dvije vrste mučeništva kojim se ostvaruje Isusova riječ: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti” (Lk 9, 24). Život se može izgubiti za Krista izravnim svjedočenjem vjere ili posredno braneći istinu. Prvi smisao se odnosi na one koji su prolili svoju krv za Krista. Prema vjerodostojnim podacima svake godine u svijetu biva ubijeno oko 100.000 osoba zbog kršćanske vjere. Taj zastrašujući podatak pokazuje da su kršćani danas u svijetu najnezaštićeniji od svih vjerskih zajednica. On ukazuje na samo na nepoštivanje nego i na grubo kršenje vjerske slobode i nakon 1700 godina od proglašenja Milanskoga edikta. Osim toga ta nam brojka poručuje da su mučenici u punom smislu među nama. To moramo cijeniti posebno kao nadahnuće za naš autentični kršćanski život. Drugi način, takozvano svakodnevno mučeništvo, vjerojatno je aktualnije nama u Hrvatskoj i u drugim demokratskim zemljama Europe. U tom se svakodnevnom mučeništvu “gubi život” za Isusa Krista “vršeći vlastitu obvezu s ljubavlju, prema logici Isusa, logici dara i žrtve. Mislimo: koliki očevi i majke svaki dan primjenjuju svoju vjeru prinoseći na konkretan način svoj život za dobro obitelji! […]. Koliki svećenici, redovnici, redovnice obavljaju velikodušno svoju službu za Božje kraljevstvo! Koliki se mladi odriču svojih interesa kako bi se posvetili djeci, nemoćnima, starima“ (Anđeo Gospodnji, 23. 06. 2013.). Ovo su riječi Pape Franje koji vas preko mene svih pozdravlja, upućujući svima svoj Apostolski blagoslov. Prema Svetome Ocu, svi možemo i moramo biti svakodnevni mučenici. Osim toga, Papa Franjo je spomenuo i primjer Ivana Krstitelja koji se nije ustezao kritizirati moćnoga Heroda jer je živio u preljubu s Herodijadom. Ivanu Krstitelju Kristovom preteči, koji je postupao po Božjem zakonu, mogu biti pribrojeni brojni ljudi koji se bore za istinu često u veoma složenim društvenim i političkim okolnostima. “Kolike osobe plaćaju skupom cijenom zauzetost za istinu! Koliki časni ljudi više vole ići protiv struje nego pogaziti glas svoje savjesti, glas istine!” Takvi ljudi dobre volje koji se bore za istinu i pravdu nisu daleko od Božjega kraljevstva. Oni su prvi i pouzdani saveznici kršćana u borbi za obranu ljudskoga i narodnoga dostojanstva te za promicanje općega dobra i svih ljudskih vrijednosti.

Draga braćo i sestre, podignimo i mi pogled tijela i duše na Isusa Krista raspetoga, čije nam probodeno srce trajno naviješta neiscrpnu Božju ljubav i neograničeno Njegovo milosrđe. Tom božanskom milosrđu povjerimo sve hrvatske mučenike, predvođene mučenicima iz našega naroda čije je mučeništvo Crkva službeno priznala. Po zagovoru blažene Djevice Marije, kraljice mučenika, molimo također Gospodina da nam svima udijeli snagu svakodnevnoga mučeništva te u posebnim trenucima i odvažnost javno braniti ugrožena Božja i ljudska prava. Amen.