Svijećnica i Dan života: Svjedočenje mladića iz Zajednice Mondo Nuovo PDF Ispis E-mail
Autor Ivan Bižanović   

Na blagdan Svijećnice i Dan posvećenog života dvojica mladića članova zajednice Mondo Nuovo iz Kistanja posjetila su župu Presvetog Trojstva u Otočcu i ispred župne crkve izložili svoje proizvode i radove koje izrađuju u Zajednici, a kojim dijelom se i sufinanciraju. To je već tradicionalna posjeta, jednom godišnje skupina mladića posjeti našu župu, a vjernici poslije mise imaju prigodu kupiti nešto od rukotvorina i time pomoći rad zajednici.

Na kraju jučerašnje mise okupljene vjernike je pozdravio mladić iz Zajednice, koji je rekao:

Zovem se Želimir, imam 27 godina i dolazim iz Zagreba. Mogu vam reći i da sam i ja jedan u nizu izgubljenih momaka koji su svoje zadovoljstvo tj.nezadovoljstvo pronalazili u drogi i alkoholu. Ja sam u svijet droge ušao sa 13 godina. Danas znam da je to sve proizlazilo iz nekih mojih nezadovoljstava i neprihvaćanja. U mojoj obitelji nisam imao neki jaki autoritet tako da sam vrlo rano počeo donositi odluke i raditi stvari kako je meni to odgovaralo. U početku je za mene bio jedan novi, neistraženi svijet u kojem sam ja bio kralj. Uvjek sam mislio da ću biti taj koji će sve to kontrolirati, na kraju svi moji problemi koje sam nosio sa sobom počeli su izlaziti van i doslovno me šamarati sa svih strana. Počeo se urušavati taj svijet idile u kojem sam živio. Stvarnost je pokucala na vrata, a ja i dalje nisam bio spreman otvoriti ta vrata. Umjesto da se dignem tonuo sam sve dublje. Sve ono što sam mislio da sam napravio je nestalo, ostao sam sam, ostavio pustoš oko sebe, tužne ljude koji me vole, a koji više nisu znali da mi pomognu. Tako sam počeo mogu slobodno reći obilaziti Zajednice po Hrvatskoj. Znači nakon svega što sam napravio i dalje sam bio sebičan i razmišljao na svoj način. Izlazio sam i ulazio u Zajednice, vraćao i gubio povjerenja, bio sam također dobar manipulator da sam se doslovno igrao s osjećajima drugih i dalje me nije bilo briga za nikoga i ništa. Nastavio sam još više i još jače uzimati drogu da bih popunio svoju prazninu u srcu. Nije me bilo briga na koji i na kakav način ću napraviti problem i koga ću povrijediti samo da meni “bude dobro”. Na kraju sam završio i u zatvoru. Umjesto da bude prekretnica u mom životu ja i dalje nastavljam još gore. Mislio sam da više za mene nema nade, da je to tako i da to tako mora biti. Na kraju se po tko zna koji, i to ne svojevoljno, odlučujem za Zajednicu.

Nakon svih problema koje sam napravio i dalje sam razmišljao kako ću ovaj put biti par mjeseci, smiriti situaciju i nastaviti tamo gdje sam stao prije Zajednice. No za razliku od ostalih Zajednica u ovoj sam od samog početka počeo osjećati jednu obiteljsku atmosferu. Dečki su bili, a tako je i danas, uz mene u dobrim i lošim trenucima. Nisu me puštali iz ruku, u svakom trenutku imam nekog za popričati i nekoga tko će me slušati, a s kime se mogu nasmijati i s kime mogu plakati. Počeo sam se lagano opuštati i prilagođavati. Nakon dugo vremena počeo sam vraćati vjeru u sebe da ja to mogu i da ću jedan dan kada izađem biti dobro bez droge i alkohola. Sada sam u Zajednici već 1,5 godinu i mogu vam reći da sam na pravom putu i da idem i da vidim svijetlo na vidiku. I dalje se ispravljam i još imam za raditi na sebi, ali uvjeren sam da uz pomoć drugih momaka mogu sve savladati i napredovati.

Toliko od mene samo za kraj za sve izgubljene koji se nalaze u istome problemu u kojem sam bio i ja, mogu vam samo reći da niste sami.